00/00/0000 je dan posljednje heklarice, lončarice, kovača, stolara i ostalih zanatlija, prouzrokovan nedostatkom njihovih nasljednika i želje za održavanjem baštine. Hrvatska kao pretežno ruralna zemlja, bogata je tradicijom njegovanja zanata, finoće izrade ručnim radom i primjene takvih proizvoda u svakodnevnom životu.

Mrtve arhitekture industrija postaju područja za otvaranje praktikuma za rad i život čitavih novih generacija šegrta nasljednika preostalih majstora. Zajedno s njima, u praktikumima žive i majstori iz lokalnog područja koji ih podučavaju i svojoj regiji služe kao donori znanja. Prikupljanje znanja odvija se pomoću TMS tehnologije koja stimulira sjećanja te EMNG uređaja koji kodira aktivne mišiće prilikom izvođenja radnje iz sjećanja. Kodirani podaci prikupljaju se od donora, a replicirani su preprogramiranim elektrodama za pokretanje ruke.

Svaki centar posjeduje i interaktivni postav etnografskog muzeja za obične posjetitelje. Ulaskom u postave, posjetitelji dobivaju hands on iskustvo koristeći uređaje za replikaciju i stimulaciju ruku kako bi one izvodile kretnje određenog znanja.

Identiteska oznaka i dokument potvrde razine znanja, postaje tetovaža bazirana na vizualnom jeziku specifičnih uzoraka prisutnim u svakom od zanata. Tradicijsko sicanje je oživljeni obredni moment koji označavaosobu i njeno znanje.

—
Suradnici: dr.sc. Jasmina Isaković; doc. art. Goran Ferčec