koFAKTOR u galeriji Bernardo Bernardi

koFAKTOR u galeriji Bernardo Bernardi

Galerija Bernardo Bernardi, koja djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, 14. ožujka započela je još jedan izlagački ciklus od šest izložaba, koji otvara s intrigantnim kolektivom koFAKTOR kojeg čine Silvija i Dujam Ivanišević. Uoči otvorenja izložbe nazvane Još se obrađuje, član savjeta Galrije Damir Gamulin održao je intervju Savjet pita.

Damir Gamulin: S obzirom na specifičnost vaše prakse, možda je najbolje započeti s izvorima i motivima vašeg rada. Zanimljivo je kako u području svog djelovanja ispreplićete razumijevanje materijala, alata i tehnologije u procesu koji se temelji na nedvosmislenoj svijesti o projektiranju i projektantskom cilju.

koFAKTOR: Arhitekti bi, generalno govoreći, trebali biti hibridi inženjera i umjetnika, jednoga koji je usmjeren na rješenje unutar svoje sigurne zone i drugoga koji pomiče granice, propitkuje, provocira i reagira na okolinu, tj. okolnosti. Specifičnost naše prakse ne krije se u samom pronalaženju početne točke, pročišćavanju svakog zadatka od suvišnih premisa, dogmi i nametnutih rješenja, premda je takav pristup u arhitektonskoj praksi više iznimka nego pravilo. Pripadamo krugu projektanata, koji u radu idu korak unazad sve do čiste arhitektonske esencije zadatkakoji se zatim definira isključivo uvjetima i kontekstom.

Možda je to najčitljivije na natječaju za uređenje Fošala u Omišu, u kojem smo tako preispitujući projektni zadatak, ukazali na priliku da grad, koji je Jadranskom magistralom podijeljen na dva dijela, napokon postane jedno i da se Fošal vrati pješaku.

No ono što mislimo da nas unutar takvog pristupa čini uistinu drugačijima naš je način fokusiranosti na preispitivanja samih materijala i njihovih genetskih kodova u tom procesu. Na upoznavanje najrazličitijih tehnoloških procesa koji na prvi pogled nisu direktno vezani za arhitekturu, ali nekako uvijek uspiju odigrati značajnu ulogu na putu ka projektantskom cilju.

Damir Gamulin: U vrijeme kada alati i specifična strukovna znanja u proizvodnji nestaju te se prilikom projektiranja većinom svi okrećemo dostupnom, kupovnom i gotovo isključivo serijski industrijski proizvedenom, vi uz, rekao bih, klasično projektantsko razmišljanje, razvijate i granu tehnološkog projektiranja odnosno projektiranja tehnologija.

koFAKTOR: Mi širimo paletu alata i strojeva, razvijamo ih, posuđujemo iz drugih disciplina ili vraćamo iz zaborava te ih koristimo prilikom procesa projektiranja. Pritom moramo naglasiti da oni služe isključivo za provjeru, a ne generiranje ideja. Pomoću njih sirovine pretvaramo u proizvode s karakteristikama koje naglašavaju i/ili podržavaju osnovnu misao projekta. To radimo s dijelovima koji su od vitalnog značaja za projekt, ne s idejom da moramo kontrolirati svaki, pa i najmanji element.

Korištenje gotovih proizvoda i materijala u takvim slučajevima ne igra jer u svom kodu oni nose zapisane neke druge kontekste i ideje koji ne odgovaraju specifičnim potrebama određenog projekta. Eksperimentiranje s materijalima iz potreba, ali i znatiželje za razumijevanjem svakodnevnih predmeta koji nas okružuju tijekom godina stvorilo je bazu podataka i tehnoloških procesa proizvodnje koji se kriju iza njih. Takva znanja omogućuju nam komunikaciju sa specijaliziranim inženjerima, prilikom predlaganja novog pristupa rješavanju nekih ustaljenih procesa proizvodnje, budući da su oni ti koji mali uzorak moraju primijeniti na cijeli obuhvat ili ga multiplicirati više puta, a da i dalje ostane u okvirima racionalnog i ekonomičnog.

Jedan od takvih malih, a nama dragih uspjeha rasvjetni je stup koji smo projektirali za Dva kraka Primoštena kada smo, uz mali projektantski trik uspjeli savinuti konusni stup što su inženjeri Dalekovoda u početku proglasili nemogućim, jer bi zbog potrebe izrade posebnog alata takav zahvat bio ekstremno skup. Mi smo im ukazali da je to izvedivo i s postojećim alatima i postojećim metodama, samo s izmijenjenim pristupom, kojeg su na kraju prihvatili, i izveli.

Nastavak intervjua pročitajte na vizkultura.hr