Ivana Fabrio: Marine, tvoj je portfolio, unatoč tome što si mlad student, vrlo bogat i sadržajno raznonovrstan, iako se jasno čita fokus na kulturnu produkciju i društveni angažman. Vizualni jezik koji evidentno proizlazi iz temeljite uronjenosti u temu prepoznatljiv je u svakom tvom projektu, bazičan je i ogoljen, a uz to se i vješto poigravaš s narativom. Što je i kada obilježilo tvoju odluku da se baviš dizajnom? Pritom s rezervom koristim termin dizajna jer tvoj opus nadilazi granice medija i holistički se bavi umjetničko-projektantskom produkcijom.

Marin Nižić: Prije trinaest godina, što znam po datumima koje su moji roditelji kasnije dodavali, rezao sam slike i ilustracije iz kućnih enciklopedija, pisao svoje tekstove i slagao sav taj novonastali sadržaj na prazan papir. Izrađivao sam enciklopedije nekog svog svijeta, spajao ilustracije atomske elektrane sa slikama botaničkih vrtova. Tada sam jasno naučio par stvari — ne smijem uništavati knjige, knjige su neiscrpni izvor znanja, a znanje mogu stvarati i sam.
Onda kad je trebalo odlučiti, posvetio sam sebe srednjoškolca slaganju pravih informacija na papir, vjerojatno s idejom da je to ozbiljniji dio posla. Trebalo mi je nekoliko tinejdžerskih godina da se vratim onom dijelu koji je u suštini igra— promatranju, sistematiziranju, stvaranju znanja i provokacija. Što sam po putu naučio? Možda to da smijem uništavati knjige i da je njihovo znanje uvijek labilno, podložno tipično ljudskoj kategorizaciji. Svijet, samim time i čovjek u njemu, pa i međuovisnost čovjeka i svijeta, kompleksniji su od kategorija. Ja se svakim danom sve više vidim u tom međuprostoru, negdje gdje ih mogu sagledati i izabrati onu koja odgovara na postavljeno pitanje, problem i kontekst. Kad me pitaju, kažem da sam pripovjedač — zašto, objasnit ću kasnije.

Ivana Fabrio: Uz bavljenje dizajnom u svim formatima, od vizualnih do prostornih, autor si i provoditelj samoiniciranih, često angažiranih, projekata. Koje je tvoje osobno tumačenje veze između dizajna i društvenog angažmana?

Marin Nižić: Za bavljenje svijetom potrebno je baviti se tradicijom. Kad pričam o tradiciji, pričam o usmenoj (i pisanoj) predaji svega što je ljudsko — znanja, vještina i obrazaca ponašanja. Kad pričam o tradiciji, jednako tako pričam i o ideji svega što mislimo da tako treba biti. Tradicija je slušanje onih koji su bili prije. Tradicija nonšalantno odbija predati se onima koji trenutno žive. Tradicija je sigurnost, a produktivno je biti nesiguran. Stoga, tradicija nije nešto što se nasljeđuje per se, već se mora razumjeti. Za razbiti tradiciju potrebno je razbiti samog sebe.

Postoji priča o čovjekovoj specifičnoj nadmoći, majstorstvu nad prirodom i velikoj budućnosti izobilja i blagostanja. Ono zbog čega je ova priča opasna jest upravo u tome što je ispričana toliko puta da smo zaboravili da je priča. Čovjek je uvijek živio od priča, a oni s vještinom pripovijedanja oduvijek su zauzimali posebno mjesto. Pripovjedač plete ono racionalno u tkaninu života skupa s onim komičnim, tragičnim i bestidnim. Često, doduše, čovjek negira značaj priča, odbacuje njihovu snagu kao nešto primitivno, dječje i nešto što je prerastao. Čudnost leži u ideji da postoji nehotična i ležerna informacija. Nedostaje razumijevanje informacije kao opreme kojom navigiramo stvarnošću. I tako, uz pomoć (i unatoč) svim pričama ikada ispričanim, živimo u Antropocenu. U takvom trenutku pripovjedač ima kritičnu ulogu — igrati se. Kreativnost ostaje onom ljudskom snagom koju je najteže kontrolirati. Bez nje, veliki projekt civilizacije je nezamisliv. Riječ i slika mogu promijeniti um, srce, pa na koncu i tijek povijesti. Vrijeme je da priče budu potpuno nove, budući da one uvijek moraju biti nove, ovog puta počevši od trenutka u kojem se nalazimo.

Pripovjedač — i to u onom najprijateljskijem smislu, koji obuhvaća pisce svih vrsta, slikare, glazbenike, arhitekte, dizajnere, tvorce i izrađivače svih stvari — ima odgovornost da odvoji čovjeka od tradicije. Promjene su u tijeku, a u povijest će baciti sve što smatramo našim načinom života. Mislim da živimo u trenutku za postavljanje velikih pitanja, ali i onih najmanjih. Zašto postoje parking mjesta? Zašto sjedimo na stolici? Gdje se stvara znanje? Gdje je granica rasta i razvoja? Što je kapitalizam? Tko je učitelj? Što će biti kada se povisi razina mora? Što sam ja u svemu tome?

Na sva ova pitanja odgovore mora pronaći, bolje rečeno prihvatiti, čovječanstvo. Ta ista pitanja mora formulirati i postaviti dizajner (i arhitekt i pisac i redatelj…). Stoga, za mene dizajn nije promjena svijeta per se — onako kako ga ja shvaćam, on je mehanizam postavljanja pitanja.

Ivana Fabrio: Neraskidiva je i tvoja veza s rodnim gradom Rijekom. Gdje se vidiš u odnosu na Rijeku u nekoj daljoj budućnosti? Do kuda sežu tvoji interesi u odnosu na taj grad?

Marin Nižić: Teško je sažeti grad u riječi, još malo teže kada si u mogućnosti gledati i mapirati cijeli svoj život samim time što otpješačiš navrh brda deset minuta, ili otplivaš od obale tri minute, ili se odvezeš busom petnaest. I onda je još teže kada grad nema nikakvog smisla, a takva je Rijeka. Moja je Rijeka u posljednjih stotinu godina promijenila dvanaest država. Moja Rijeka nekada negira (ili zaboravi) temeljna ljudska prava, a da nije ni svjesna — pravo na rad, pravo na zaštitu okoliša, pravo na dostojanstvo i pravo na samu sebe (grad). Negdje u tom kaosu, što jest Rijeka, upravo se nalazi njena ljepota. Nije prekrasna ni sunčana ni velika, nije dioklecijanska i eufrazijeva, a nije ni na moru. Rijeka je između svega isto kao i ja, ona zahtijeva rješenja koja nisu jasna i logična. Ako poznajem neku tradiciju, poznajem njenu, a to znači da je mogu razbiti. Kako? Možda dizajnom, edukacijom, emancipacijom građana, možda time da postanem gradonačelnik. Naš odnos nije recipročan, ja njoj dajem puno više nego ona meni. Ako nešto volimo, to nešto je vjerojatno lijepo, a lijepo je ono što je posebno. Rijeka je najposebnije što znam.

Ivana Fabrio: Spomenuli smo društveno angažirane i edukacijske projekte koje iniciraš i provodiš. Posljedice implementiranja takvih aktivnosti obično nisu momentalno uočljive, već se radi o promjenama koje su vidljive tek godinama, čak desetljećima nakon. Često je potrebno da stasa čitava generacija obrazovana kroz promjenu stava u odnosu na društvena pitanja. Zanima me razvijaš li neke alate za mjerenje učinkovitosti takvih projekata? Kako pratiš vrijednosti svoje intervencije?

Marin Nižić: Dio problema leži upravo u tradiciji o kojoj pišem. Možda je najvažniji alat svaki onaj trenutak u kojem shvatim da sam nekome promijenio naviku, ritual i poimanje stvari. Tada to u nekoj mjeri ide dalje samo, taj proces nije samo na meni. Samog sebe vrednujem uvijek po tome koliko zapravo izostajem iz onog što radim — koliko sam služio samo kao onaj koji će skupiti sve kriterije, misli i zahtjeve u djelo, vodeći ih na pravi put. Onda se vrednujem po tome izabiru li ljudi taj moj put.

Metodologija i svi popratni instrumenti mjerenja radikalno se razlikuju od projekta do projekta. Projekti, kao periodi velike aktivnosti, često imaju život za sebe, sa svojim grozničavim razvojem, preustrojavanjem, rušenjem starog i građenjem novog. Život teško pratljiv projektantu kojemu ostaje inventura, popis i otpis aktive, kao temeljno sredstvo rehabilitacije. Prosijavanjem, pročišćavanjem, popravljanjem i klasificiranjem projektant utvrđuje svoj stvarni položaj prema samome sebi te okolišu. Tek pomna analiza svega uključenog može pokazati što se zapravo uopće dogodilo — kvantitativno i kvalitativno, etnološko, sociološko, demografsko, najveće i najmanje. Koliko god postavljao ciljeve, pratio i dokumentirao proces rada, pravo projektiranje leži u težnji ostavljanja dovoljno mjesta za neočekivano i neprojektirano. Jedino kasnije, tijekom popisa i otpisa, uviđamo sve predivne propuste, sve što se skrilo projektantskom oku.

Ivana Fabrio: Aktivan si i u području arhitekture, često i vodiš radionice u tom području, a dojma sam da posebnu pažnju polažeš na procese i metodologiju. Koja je tvoja osobna metodologija u stjecanju i prenošenju znanja, osobito u neformalnom kontekstu?

Marin Nižić: S obzirom da mislim da se ovo pitanje ne tiče samo mene, već da iz odgovora drugi mogu puno naučiti, ovdje ću biti najkonkretniji i najdoslovniji. Jedina razlika između dizajna i arhitekture je u mjerilu. Dizajn i arhitektura discipline su koje sintetiziraju, izvode zaključke iz širokog i kompleksnog opusa specijaliziranog znanja. Dizajn je iterativan — provodi se kao istraživački proces, postupno križajući jednu po jednu stavku, ciklično i u etapama dolazeći do zaključka. Upravo u procesu i metodologiji leži posebnost i potrebni fokus naših praksi. Dizajneri i arhitekti tako postaju pripovjedači sposobni osvijetliti društvene izazove. Institucionalno treniranje i njegovanje dizajnerske i arhitektonske forme treba osvijestiti kao tradiciju.

Podučavati podrazumijeva konstantni eksperiment, prilagodbu, reinvenciju, kritiku, doprinos i, važnije od svega, njegovanje ovih sposobnosti u mašti i srcima učenika. Napose, učenik je taj koji svjedoči efikasnosti ikoje pedagogije. Ona pedagogija koju nije strah preispitati svoju svrhu, ona brine više o najboljem načinu učenja, a ne najboljem načinu podučavanja. Pedagogija nije samo stvaranje i prijenos znanja, već i vrsta kulturne produkcije. Ona je mjesto eksperimenta, stvaranja novih načina kolektivnog komuniciranja, zamišljanja i konstruiranja. Pedagoški prostor nije nužno i samo prostor škole, ma koliko god on bio važan. Potrebno je zaista promatrati gdje i kada izniču pedagogije, kako se strukturiraju u različitim dimenzijama individue, grupe i institucije. Učenje nije samostalan period vremena i mjesta u kojem magično postajemo odrasli, već cjeloživotno stanje, proces koji prožima sve i svugdje, svo vrijeme. Okej, sad kad smo riješili takozvane ciljeve učenja, kako doći do njih?

To razvijam svakodnevno, ali u tri stvari sam siguran: prvo, većina znanja i vještina rađa se i raste izvan institucije u procesu koji je često nenamjeran i nesvjestan. Drugo, profesor i učenik su horizontalni, njihove su titule u korijenu krive, jer oboje su učenici. Treće, ono što nazivamo neformalnom metodologijom učenja nerijetko nas uči puno više od onog formalnog. Moja borba leži u traženju rupa unutar akademskog obrazovanja gdje je potrebno integrirati svo drugo obrazovanje, ne bi li proces podučavanja postao proces učenja i obratno.

Izvor: www.vizkultura.hr