Bilo bi možda dobro ovaj uvod početi parafrazom prijevoda naslova jedne knjige Petera Sloterdijka ('Doći na svijet, dospjeti u jezik'). Parafraza bi glasila ovako: doći na svijet, dospjeti u specifičan način života. Sintagma 'specifičan način života' predstavlja jedno od tri glavna značenja koja danas pridajemo riječi 'kultura'. Kultura je, kaže Raymond Williams, najprije apstraktan i generalni proces duhovnog i intelektualnog razvoja čovječanstva; zatim je to imenica koja ukazuje na različite umjetničke aktivnosti, kao što su ples, film, teatar itd. (institucija ministarstva za kulturu je gotovo savršena ilustracija tog značenja) i na kraju, sve ono što ne ulazi u prve dvije kategorije, a ima, također, veliku društvenu važnost.

To što ne ulazi u kategoriju visoke (akademske, službene, nacionalne itd.) kulture predmet je umjetničkog interesa Nine Bačun i prevladavajući sadržaj izložbe 'Kuće koje su mi otvorile vrata'. Bačun je 2017. godine sudjelovala na tri umjetnička boravka u Argentini i Meksiku na kojima se upoznala s lokalnim stanovništvom. Tri naselja, tri provincijske sredine, preusmjerile su njen interes s općih mjesta hispanoameričke kulture prema svakodnevnom životu stanovnika Cordera u Argentini i Teotitlán del Vallea i Carrillo Puertoa u Meksiku.

Premda je u kulturi - logikom dizajnerske profesije, vjerojatno - najviše zanima materijalni svijet (proizvodnja predmeta, vrste materijala, vještine itd.), pokušaj zbližavanja s lokalnim stanovništvom, uspostavljanje komunikacije s društvenim skupinama koje slabo ili nikako participiraju u globalizacijskim procesima (turizam, suvremena umjetnost, engleski jezik, itd.), najbolje određuje karakter njezinog umjetničkog angažmana. Gostoprimstvo, taj Sveti gral etnografije, u središtu je interesa Nine Bačun.

Fotografije unutrašnjosti domova, kućnih oltara, kao i knjige koje ih objedinjuju, prikazuju svakodnevni život lokalnog stanovništva, ali dolaze na kraju jednog dugog procesa suradnje; prije nego su snimljene, netko je umjetnici morao odgovoriti na poziv, otvoriti vrata, nasmijati se, stisnuti joj ruku. Taj nevidljivi proces, tu praksu koja se opire reprezentaciji, pa i dokumentaciji, jer je podjednako čini i ono što se misli, odnosno osjeća i ono što se čini, treba imati na umu prilikom posjeta izložbi.

Nina Bačun (Osijek, 1981.) Nakon Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2007., 2011. je magistrirala Experience Design u sklopu interdisciplinarnih studija na Konstfack (University, College of Arts, Crafts and Design) u Stockholmu. Živi i radi u Zagrebu. Neki od radova su uvršteni, objavljivani i nagrađivani na domaćim i međunarodnim izložbama dizajna i umjetnosti. Njeguje timski i interdisciplinarni rad. Od 2014. godine dio je kolektiva OAZA zajedno s Ivanom Borovnjak, Robertom Bratović, Tinom Ivezić, Majom Kolar i Ana-Marijom Poljanec. Svojim samostalnim i kolektivnim djelovanjem nastoji doprinijeti produkciji i prezentaciji dizajna na inovativan način. Djeluje u domeni vizualnih komunikacija, predmetnog svijeta, scenografije, dizajna interijera, dizajna postava izložbi i samoinicirananih koncepata. Unutar navedenih područja kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu.