Tisućljećima duga povijest ljudskog odnosa prema vlastitoj okolini i okolišu, ustanovljena na – ponekad manje, a često više uspješnom – osvajanju, zaposjedanju, prisvajanju, obrađivanju, upravljanju, kao i kobnom uplitanju u procese kojima ne pripadamo, na činovima destrukcije i kontaminacije neopterećene brigom o njihovim posljedicama, nedvojbeno je oblikovala posve jedinstvenu svijest o apsolutističkoj prevlasti čovjeka nad prirodom. Danas, više no ikada ranije, od prirode smo otuđeni, premda joj se grozničavo nastojimo vratiti, pokušavajući iznaći rješenja za još ne posve sagledive posljedice njezina uništenja uzrokovanog ljudskom rukom.

Nedavno preminuli francuski filozof Michel Serres, na pragu alarmantnog prepoznavanja globalne ekološke krize, koje je obilježilo posljednja desetljeća minulog milenija, zavapio je za potpisivanjem “naturalnog ugovora” (kako glasi naslov njegove knjige iz 1990., The Natural Contract). Povijest često sagledavamo kao zbirku priča o konfliktima i ratovima između naroda, između ljudi, no pritom je izostavljena čitava povijest ljudske agresije nad prirodom. Međutim, “(…) zemlja, voda, klima, nijemi svijet, bezglasne stvari koje su nekoć tvorile dekor što okružuje uobičajene povijesne spektakle, sve te stvari koje nisu nikad interesirale nikoga, odsad prodiru brutalno i bez upozorenja u naše sheme i manevre”, piše Serres. Zloguka kolonijalna retorika još nas uvijek navodi da prirodu promatramo kao nešto ne samo odvojeno od nas, već i potčinjeno. Nimalo slučajno, naziv za ovo podvrgavanje prirode ljudskoj svrsi – kultiviranje – sadrži i korijen riječi kultura; pokušaj razumijevanja prirode, naime, prije svega je kulturološki čin koji uključuje čitav niz mentalnih postupaka čiji je cilj “prevođenje” prirodnih pojava, bića i zakonitosti u svijet kulture, svijet koji možemo razumjeti jer smo ga sami stvorili.

Preuzimajući jezik “kulture”, Petra Mrša u radu Killing, Arranging, Walking pristupa prirodi na opozicijskim temeljima ovog binarnog pojmovnog para, no ne kako bi tu opoziciju potvrdila, već kako bi ju izvrgnula temeljitoj kritičkoj revalorizaciji. Biljke i životinje, prikupljene – otkinute, ubijene – i izdvojene iz njihovog prirodnog staništa, autorica fotografira na neutralnoj pozadini, zajedno s pomagalima koji fiksiraju njihovu strukturu za podlogu, čuvajući pritom i njihov autentičan oblik. Svaka je fotografija popraćena dokumentacijom o biljci, odnosno životinji: sadrži naziv na latinskom jeziku, kao i datum, lokaciju i način njezina ekstrahiranja iz okoline. Sve zajedno ukoričene su bijelom kutijom, svojevrsnim albumom, a u cjelini ovaj rad, nazvan Exploring the environment 2, priziva vizualne kodove i terminologiju svojstvenu službenim izvorima znanja o prirodi: enciklopedijama, herbarijima, eksponatima u prirodoslovnim muzejima. Istovremeno, lokacije s kojih su ovi “eksponati” preuzeti, autorica obilježava svojevrsnim “zastavicama” s fotografijom svake pojedine biljke ili životinje, vraćajući ih tako u prirodno stanište, ali tek na simboličkoj razini – samo kao formu, sliku, simbol. U polu-fikcionalnom video dnevniku It’s so calm, no one around istražuje pak do koje je mjere naše iskustvo boravka u prirodi obilježeno prethodno usvojenim imaginarijem o svijetu prirode; ironično “potkrjepljujući” naraciju o prolasku nepoznatim šumskim terenom (ispunjenim katkad idiličnim, spokojnim doživljajima, a katkad prizorima nasilja i negostoljubivosti) njegovim “kulturološkim” pandanima – crtežima, fotografijama, modelima, enciklopedijskim definicijama i igračkama u obliku životinja – autorica izbjegava pružiti romantiziranu, patetičnu sliku prirode. Naprotiv, ona postojeće slike (predodžbe) prirode dovodi u pitanje, otkrivajući u njima simplificirano ustrajanje na jednoj posve mitologiziranoj viziji koja se zadržava (vratimo li se na Serresove riječi) na razini prirode kao puke dekoracije. Naposljetku, Killing, Arranging, Walking ukazuje na činjenicu da je lišavanje uobičajenih reprezentacijskih modela njihove navodne neutralne pozicije i otkrivanje prikrivenog nasilja što leži u naizgled bezazlenim postupcima jedan od temeljnih preduvjeta za dubinsku i prijeko potrebnu promjenu načina na koji pristupamo prirodi.

Petra Mrša (1985., Rijeka) diplomirala je fotografiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, sociologiju na Filozofskom fakultetu i psihologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Njezini radovi dio su zbirki Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i Muzeja grada Zagreba, a izlagani su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Objavila je umjetničke knjige New school (Razzini Editore) i Vježbanje obitelji (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka). Radila je kao asistentica u galeriji Hoxton u Londonu, a posljednje četiri godine i kao asistentica Fotografije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Primarno polje njezina umjetničkog rada odnosi se na istraživanje načina na koji usvojeni konstrukti oblikuju život pojedinca.