Oba su umjetnika paralelno, počevši od ranih 1960-ih, svaki u svojoj domovini, nekadašnjoj Jugoslaviji i nekadašnjoj Čehoslovačkoj, sustavno razvijali vlastite idiosinkratske programe temeljene na društvenoj kritici i anti-institucionalnim stanovištima. U svojem su radu uvijek iznova nastojali razbiti norme koje su pojedincima nametale propisane obrasce ponašanja, a koji su u to vrijeme smatrani sastavnicama normalnosti.

Susret dvojice umjetnika selektivno je fokusiran na njihove intervencije u javnom prostoru i na teorije zavjere prisutne u njihovim radovima. Smješteni u prostor modernističke vile koju je projektirao Vjenceslav Richter, jedan od ključnih arhitekata socijalističke Jugoslavije, radovi Gotovca i Kollera upuštaju se u razgovor ne samo međusobno, već i s utopijama urbanizma kojima se Richter sustavno bavio u svojem radu. Richter je bio član grupe EXAT 51 i autor jugoslavenskog paviljona na EXPO 58 u Bruxellesu. Sinturbanizam (sintezni urbanizam) jest u cijelosti oblikovana utopijska vizija rješenja ekspanzije urbanih aglomeracija. Situacionizam Gotovca i Kollera odlikuju performansi vezani uz neposredan život grada koji su urbane sredine otvorile afektivnim gestama slobode.

Iako su Gotovac i Koller koristili različita izražajna sredstva, njihove su metode bile analogne te su obojica pomno promišljali politike reprezentacije i masovnih medija u eri svijeta podijeljenog po ideološkoj liniji na Istok i Zapad. Gotovac je svoje opetovano iskustvo gledanja filmova prenio u performans, pri čemu se koristio vlastitim tijelom kao sredstvom suočavanja s privatnim i javnim. Koller je svoje performanse razvijao djelovanjem unutar svojeg lingvističkog sustava U.F.O. kao reakcijom na društvenu pasivnost takozvanog razdoblja normalizacije koje je uslijedilo nakon okupacije Čehoslovačke (1970. – 1989.), ističući sveprisutne sustave nadzora i praćenja. Zajednička ili praktički identična polazišna točka dvojice umjetnika jest njihova provokativna fuzija proturječja. Gotovac se fokusirao na avangardni strukturalni film i holivudsku kinematografiju, dok je Koller subvertirao akademizam modernog socijalističkog slikarstva korištenjem nestručnih, amaterskih tehnika i otpadnih materijala.

Ostavština njihovih radova danas je relevantnija no ikad pružajući odgovor na krizu demokracije u post-činjeničnoj eri. Oni joj nude protutežu ukazujući na imaginativnu identifikaciju s gradom kao živim organizmom putem njegova zaposjedanja izmještenim fantazijama. Ova izložba nastoji promicati umjetnički dijalog na ovom području te ponovno razmotriti polazišne točke socijalističkog modernizma u našim zemljama.

Vjenceslav Richter i njegova supruga Nada Kareš Richter poklonili su umjetnička djela i obiteljsku kuću Gradu Zagrebu s idejom širenja kulturnih sadržaja van središta grada i doprinosa nove dimenzije kulturnom horizontu Zagreba. Grad Zagreb je kasnih 1990-ih upravljanje Zbirkom Richter povjerio Muzeju suvremene umjetnosti. U skladu s Richterovim zamislima i vizijama, kuća i park skulptura postupno su pretvoreni u muzejski prostor. Zbirka Richter postala je mjesto održavanja svakodnevnih kulturnih događaja – izložbi, koncerata, predavanja, promocija knjiga i časopisa itd., te središnje mjesto istraživanja arhitektonskog i umjetničkog rada Vjenceslava Richtera.