Namjera izložbe 'Ima li budućnost reprizu?' je naizgled jednostavna: pogledom unazad vidjeti unaprijed. Ili kako je ovo posljednje savršeno opisao filozof Walter Benjamin: 'Živjeti znači ostavljati tragove.' U interijeru su ti tragovi još više naglašeni.' Dakle, oni pozornom promatraču otkrivaju ne samo prirodu našeg posla, nego i naše odnose, naš život. Štoviše, otkrivaju fragmente naše budućnosti.

Projekti odabrani za izložbu 'Ima li budućnost reprizu?' predstavnici su vremena koje je započelo radom arhitekta Jurja Kobea za poslovnicu Globtour u Ljubljani. U tom je razdoblju tvrdokorni postmoderni arhitektonski likovni izričaj konačno ustupio mjesto funkciji i jasnoj likovnoj naraciji. U središtu izložbe su interijeri kojima je zajedničko promišljeno oblikovanje prostora, a ne njegovo opremanje više ili manje uhodanim proizvodima poznatih dizajnerskih imena i brendova. 

Odabrane interijere karakterizira još jedno zajedničko obilježje, tzv. bijeli šum; svojstvo poremećaja. Oni su često zanemarivani u trenutku nastanka, kao što je slučaj, primjerice, s Kubrickovim kultnim filmom iz 2001.: Odiseja u svemiru, no kad se osvrnemo unatrag, u njima prepoznajemo vjesnike onoga što tek dolazi. Ti su poremećaji ujedno i pokretači postavljenog pitanja: 'Ima li budućnost reprizu?' A kako izložba pokazuje, to nije retoričko pitanje.